Danas sam se sjetio okupljanja ljudi.
Tisućama godina promatrao sam ih kako sudjeluju u istom zboru. Stariji utihnu, više ne mogu čuti istu melodiju. Taj nijemi ples prenosi se na sljedeću generaciju.
Nepoznata osoba mi kaže da čitam s usana. “Riječi nisu važne.” Tama skriva istinu, dok melodija njeguje moj udaljeni odnos sa snom.
Prepusti se inerciji. Pleši apsurd.
Ali ples bez ljubavi je isprazan i smiješan poput ljubavi bez plesa.
A ipak, u mirovanju – sami sebe uništavamo.