Mirisi iz davnine
Mnogo prije nego što su postojale parfumerije i staklene bočice, mirisi su pripadali prirodi. Bili su skriveni u laticama cvjetova, smolama stabala, korijenju i aromatičnom lišću. Ljudi drevnog svijeta otkrili su da se te nevidljive esencije mogu sačuvati, oblikovati i koristiti u svakodnevnom životu, ali i u obredima posvećenima bogovima.
U hramovima su se palile mirisne smole, a aromatične biljke namakale su se u uljima. Miris je bio mnogo više od ukrasa. Pratio je vladare i svećenike, ispunjavao svete prostore i povezivao čovjeka s božanskim.
A onda, u drevnoj Asiriji, na području današnjeg Iraka, pojavljuje se ime koje je preživjelo više od tri tisućljeća.
~ Tapputi Belatekallim ~
Prije otprilike 3.200 godina, ova je žena radila kao stručnjakinja za izradu mirisa na kraljevskom dvoru. U vremenu kada se znanje uglavnom prenosilo usmenim putem, Tapputi je svoje umijeće ostavila zapisano na glinenoj pločici ispisanoj klinastim pismom.
Pločica poznata kao KAR 220, datirana oko 1200. godine prije Krista, čuva opis složenog postupka pripreme aromatičnog ulja. Na njezinu kraju izričito se spominje Tapputi, čije se ime danas povezuje s najstarijim poznatim zapisima o izradi parfema.
Njezin je pripravak bio namijenjen kralju. U recepturi se spominju aromatična trska, mirta, ulje i druge mirisne tvari čiji identitet danas nije uvijek moguće sa sigurnošću utvrditi.
Sastojci su prolazili kroz niz pažljivo ponovljenih postupaka namakanja, obrade i filtriranja. Bio je to proces koji je zahtijevao poznavanje biljaka, strpljenje i iskustvo.
Zamislimo prostor u kojem se zagrijavaju ulja, gdje se aromatične biljke natapaju u posudama, a mirisi smole i začina polako ispunjavaju zrak. Usred tog svijeta, Tapputi je prirodne sastojke pretvarala u mirisni pripravak dostojan kraljevskog dvora.
Ne znamo kako je njezin parfem mirisao. Ne možemo sa sigurnošću rekonstruirati njegovu izvornu formulu. Ali glinena pločica otkriva nešto izvanredno: već su prije više od tri tisuće godina ljudi razumjeli da se mirisi mogu proučavati, kombinirati i stvarati s namjerom.
A upravo ondje, među glinenim posudama i aromatičnim biljkama drevne Mezopotamije, počinje jedna od najstarijih zapisanih priča o umijeću parfumerije. Tisućljećima kasnije, njezin će odjek pronaći put do suvremenih parfumera i umjetnika koji u nasljeđu drevnih civilizacija, njihovim mitovima, simbolima i mirisima pronalaze inspiraciju za vlastite kreacije.
Mirisi bogova i kraljeva
Ako je u Mezopotamiji miris bio umijeće koje se zapisivalo na glinenim pločicama, u drevnom Egiptu postao je dio gotovo svakog aspekta života.
Na obalama Nila, među hramovima i palačama, mirisi su se širili u obliku dimova, ulja i aromatičnih masti. Njima su se pomazivala tijela, ukrašavali sveti prostori i pratili obredi posvećeni bogovima.
Miris nije bio tek nešto što se nosilo na koži. Bio je dio načina na koji su Egipćani razumjeli svijet oko sebe.
Među najpoznatijim mirisnim pripravcima nalazio se kyphi, složena mješavina smola, bilja, začina i drugih aromatičnih sastojaka. U njezinu sastavu spominju se tamjan, smirna, smola pistacije, cimet, borovica i metvica.
Točna receptura razlikovala se kroz vrijeme, a pojedine sastojke danas je teško pouzdano identificirati.
U hramovima se kyphi palio kao mirisni prinos bogovima. Dim se polako uzdizao prema stropovima svetih prostorija, noseći sa sobom mirise dalekih zemalja. Neke od sirovina stizale su trgovačkim putovima izvan Egipta, što je mirisnim pripravcima davalo dodatnu vrijednost.
No mirisi nisu pripadali samo bogovima i vladarima.
Muškarci i žene različitih društvenih slojeva koristili su mirisna ulja i kozmetičke pripravke. U vrućoj i suhoj klimi ulja su imala i praktičnu ulogu u njezi kože. Cvjetovi, aromatično bilje i smole natapali su se u masnoćama i uljima kako bi se sačuvala njihova svojstva i miris.
Miris je pratio i svečanosti. Na prikazima gozbi iz drevnog Egipta uzvanici drže lotosove cvjetove, dok se oko njih izmjenjuju posude s mirisnim uljima i darovi od cvijeća.
U tim prizorima teško je razdvojiti miris od ljepote, društvenog života i običaja.
U svijetu u kojem su mirisna ulja koristili i muškarci i žene, granice kakve danas poznajemo nisu bile univerzalno pravilo. Mirisi su se birali prema dostupnim sastojcima, prigodi, običajima i osobnom ukusu.
Kuća koja je mirisala za kraljevski dvor
Godina je 1774., u Parizu, Michel Adam, majstor rukavičar i parfumer, otvara butik À la Reine des Fleurs. Njegovo umijeće izrade mirisa ubrzo će privući pozornost francuskog kraljevskog dvora.
Na ulazu u butik nalazio se raskošno oslikan znak Kraljice cvijeća, prikazane na oblaku i okružene trima anđelčićima. Taj je simbol, nastao u samim počecima kuće, ostao dio njezina identiteta sve do danas.
U to su vrijeme parfumeri i rukavičari često bili usko povezani. Kožne rukavice, tada neizostavan modni dodatak, zadržavale su miris postupka štavljenja, pa su se mirisni pripravci koristili kako bi ih oplemenili.
Adam stvara Eau Vestimentale, pripravak s mirisom lavande, koji privlači pozornost Luja XVI. Njegova kolonjska voda À la Reine des Fleurs prihvaćena je i od Marije Antoanete, čime je kuća stekla posebno mjesto u svijetu kraljevskog luksuza.
Priča L.T. Pivera ne završava na kraljevskom dvoru. Godine 1822. u kući se školovao mladi Pierre-François Pascal Guerlain, koji će kasnije osnovati vlastitu parfemsku kuću i ostaviti dubok trag u povijesti parfumerije.
Tako je jedna pariška radionica, osnovana u vremenu kraljeva i aristokracije, postala dijelom nasljeđa koje će oblikovati parfumeriju kakvu danas poznajemo.
Kada je miris dobio spol?
Dugo vremena parfem nije morao pripadati muškarcu ili ženi. Mirisna ulja, kolonjske vode i aromatični pripravci koristili su se prema osobnom ukusu, društvenom položaju i prigodi. Granica između muškog i ženskog mirisa bila je mnogo manje određena nego što je danas poznajemo.
No tijekom 19. stoljeća, u Europi se počinje mijenjati način na koji ljudi doživljavaju vlastito tijelo, higijenu i mirise.
S razvojem novih higijenskih navika i rastućim strahom od neugodnih mirisa, parfem postupno gubi dio svoje nekadašnje svakodnevne uloge. Istodobno se mijenjaju i predodžbe o tome kako bi muškarac, a kako žena, trebali izgledati i mirisati.
U viktorijanskom društvu muškarac se sve češće prikazuje u tamnoj, jednostavnoj odjeći, dok se ženstvenost povezuje s cvijećem, ukrasima i nježnijim bojama. Slična podjela polako ulazi i u svijet parfumerije.
Cvjetni mirisi počinju se povezivati sa ženama, a drvenasti, oštriji i aromatični mirisi s muškarcima. Lavanda, ruža, ljubičica i heliotrop dobivaju nove društvene konotacije, premda su se njihove esencije stoljećima koristile bez takvih ograničenja.
Kada je parfumerija počela prodavati muškost i ženstvenost?
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća parfumerija ulazi u novo razdoblje. Razvoj sintetičkih mirisnih molekula, industrijske proizvodnje i tiskanog oglašavanja omogućuje kućama da stvaraju mirise za sve šire tržište.
Parfem više nije samo pripravak koji se kupuje u radionici. Postaje proizvod s imenom, pričom, bočicom i slikom osobe kojoj je namijenjen.
Godine 1882. kuća Houbigant predstavlja Fougère Royale, miris čija će aromatična kombinacija lavande, hrastove mahovine i kumarina postati temelj jedne od najpoznatijih mirisnih obitelji – fougère. Iako se miris u početku nije uklapao u jasnu podjelu kakvu danas očekujemo, upravo će fougère s vremenom postati snažno povezan s muškom parfumerijom.
Slična se priča dogodila i s Guerlainovim Jickyjem iz 1889. godine. Njegova neobična kombinacija aromatičnih, drvenastih, vanilijskih i životinjskih nijansi prelazila je granice tadašnjih očekivanja. Miris je s vremenom stekao posebno mjesto u muškoj parfumeriji, premda njegova složenost nikada nije pripadala samo jednom spolu.
Muški miris 20. stoljeća
U godinama koje slijede, podjela postaje sve vidljivija. Muška parfumerija sve češće poseže za lavandom, citrusima, mahovinom, kožom i drvenastim notama. Mirisi se povezuju s urednošću, brijanjem i slikom gospodina koji se sprema za izlazak.
Godine 1947. kuća Le Galion predstavlja Special for Gentlemen, kreaciju parfumera Paula Vachera. U godini kada nastaje i Miss Dior, ovaj miris donosi aromatičnu lavandu, citruse, začine, smole i toplu, životinjsku dubinu. Njegov karakter utjelovljuje tadašnju predodžbu muške elegancije, ali i pokazuje koliko slojevit može biti miris označen kao muški.
Muškarcu se nude mirisi koji govore o snazi, svježini, drvu, koži i brijanju. Ženi se nude cvijeće, puder, mekoća i elegancija. Bočice, boje i reklamni prizori postaju dio iste priče.
Miris ili predodžba?
No mirisna molekula ne poznaje takve kategorije. Ruža ne zna tko je nosi. Lavanda ne prepoznaje spol. Drvo, mošus, vanilija i začini ne mijenjaju svoju prirodu ovisno o tome nalaze li se na muškoj ili ženskoj koži.
Ono što se mijenja jest način na koji ih društvo doživljava.
U suvremenoj parfumeriji granice postaju još zanimljivije. Godine 2012. Kilian Paris predstavlja Good Girl Gone Bad, raskošnu cvjetnu kompoziciju koja se poigrava idejom nevinosti i senzualnosti. U njezinu se srcu susreću tuberoza, jasmin i narcis, okruženi voćnim i drvenastim notama.
Sam naziv sugerira određenu predodžbu o ženstvenosti, no mirisna kompozicija govori jezikom cvijeća, tekstura i emocija, a ne pravilima koja određuju tko bi je trebao nositi.
Od kraljevskih dvora i prvih parfemskih radionica, preko Fougerea i klasičnih muških mirisa, pa sve do suvremenih kreacija, parfumerija je neprestano mijenjala svoj jezik. Kategorije koje danas poznajemo nisu oduvijek postojale u ovom obliku.
Miris je, naposljetku, mnogo stariji od kategorija kojima ga danas pokušavamo odrediti. Stoljećima prije nego što su parfemi dobili svoje oznake, ljudi su posezali za istim cvjetovima, smolama, začinima i drvenastim esencijama, vođeni vlastitim ukusom, sjećanjima i željom da kroz miris izraze nešto što riječima nisu mogli.
Možda je upravo zato parfumerija toliko osobna. Iza svake bočice nalazi se susret između onoga što je parfumer zamislio i onoga što će svatko od nas u tom mirisu prepoznati.
Jer miris može imati ime, podrijetlo i povijest. Ali ono što će značiti osobi koja ga nosi, ne može se odrediti na etiketi.