Azalai

Usred Ténéréa stajalo je jedno stablo akacije, udaljeno oko 150 kilometara od najbližeg drugog stabla. STORA SKUGGAN Azalai miriše na zlato, sol i slatku smolu uz put kojim su stoljećima prolazile saharske karavane.

Krvava naranča i šafran daju početku blistavu, zlatno-crvenu toplinu. Naranča je sočna, ali šafran je brzo suši i pretvara u nešto mineralnije, prašnjavije i skuplje na dodir.

Guma akacije donosi sirupastu slatkoću, dok jantar i tamjan stvaraju slan, smolast kontrast. Metvica i suho voće podsjećaju na čaj i zalihe Tuarega, male znakove života na ruti kroz golemu pustinju.

Olle Hemmendorff posvetio je parfem karavanskom putu Azalai i Stablu Ténéréa, koje je korijenjem dosezalo vodu više od trideset metara ispod pijeska. Poštovano kao orijentir i simbol izdržljivosti, stablo je 1973. srušio pijani vozač kamiona.

Velvione u bazi daje mekan, sjajan mošusni osjećaj, gotovo poput tople kože. Kako krvava naranča blijedi, šafran, jantar i akacija ostaju zgusnuti u zlatan trag s tankom linijom dima.

Azalai nije samo parfem o pustinjskoj vrućini. To je šafran, čaj od metvice i guma posljednje akacije — miris orijentira koji je preživio Saharu, ali ne i čovjeka.