Curtain Call

Zavjesa se spustila, ali ti još sjediš i čekaš bis osobe koja se neće vratiti. TOSKOVAT' Curtain Call miriše na omiljene praline koje i dalje kupuješ, na baršun pozornice i na ruke koje više ne znaju trebaju li pljeskati.

Crvena naranča, kruška i praline od maline otvaraju miris voćno, slatko i gotovo slavljenički. Bazga i šećer u prahu dodaju nostalgiju poslastice spremljene za nekoga drugoga.

Magnolija, bijela ruža i jasmin pojavljuju se iza akorda baršunastih zavjesa. Cvijeće djeluje poput buketa ostavljenog nakon predstave, još svježe, ali već bez publike kojoj je bilo namijenjeno.

David-Lev Jipa-Slivinschi piše o bisovima i sidrima, o želji za još jednim činom i sumnji je li išta bilo gluma. Miris se ne bavi samom predstavom, nego osobom koja ostaje gledati kako se vlastiti život sklapa i ponovno otvara.

Apsolut duhana, gurjun balzam, tonka, pačuli, vanilija i mošus kasnije zatamnjuju slatkiše i cvijeće. Završetak je topao, smolast i prašnjav poput praznog kazališta.

Curtain Call nije veseli gourmand s malinom. To je pralina ostavljena na baršunastom sjedalu uz duhan i uvenulu bijelu ružu — posljednji čin koji se izvodi bez druge osobe.