Inexcusable Evil

Miris rata ovdje nije filmski dim u daljini. To su barut, krv, jod, mokri beton i cvijeće koje gori pokraj zgrade koja je upravo pala. TOSKOVAT' Inexcusable Evil odbija pretvoriti razaranje u spektakl.

Barut, ozon i krv otvaraju extrait metalno, eksplozivno i hladno. Zavoji i jod odmah premještaju prizor s bojišta na ranu koja zahtijeva pomoć.

Goruće cvijeće pojavljuje se kao bolan kontrast, dok gvajak, ulje kopaibe i nagarmotha grade dimnu, drvenastu i zemljanu jezgru. Nema utješne slatkoće koja bi ublažila sliku.

David-Lev Jipa-Slivinschi piše o srušenim zgradama, bebama koje plaču i kavama koje nikada neće biti popijene. Parfem završava jasnom porukom: mrzi sve vlade i voli sve ljude.

Pali beton i kiša kasnije stvaraju hladnu, prašnjavu vlažnost. Tamjan i sandalovina ostavljaju tih, gotovo pogrebni završetak nakon što barut izgubi početnu oštrinu.

Inexcusable Evil nije parfem inspiriran ratnom estetikom. To je krv na zavojima, jod, barut i spaljeno cvijeće pod kišom — podsjetnik da sljedeći rat neće odlučiti što je ispravno, nego što je ostalo.