Monkeyflower

Viktorijanska Engleska obožavala je ovaj žuti cvijet zbog snažnog mošusnog mirisa, a onda je biljka jednostavno prestala mirisati. STORA SKUGGAN Monkeyflower zamišlja povratak izgubljenog mirisa koji botanika nikada nije uspjela objasniti.

Tussilago, smokva i žabnjak otvaraju kompoziciju zeleno, žuto i pomalo ljepljivo, poput cvjetova na dlakavim stabljikama uz stari zemljani put. Sunčana slatkoća odmah dobiva biljnu, čudno taktilnu teksturu.

Mošus se širi kroz sredinu kao duh povijesne biljke, dok krema za sunčanje donosi topao, moderan sloj kože. Kamilica smiruje rubove, a zlatna bobica dodaje voćnu boju bez pretvaranja mirisa u klasičan gourmand.

Olle Hemmendorff oslanja se na stvarnu botaničku zagonetku. Monkeyflower je s američke zapadne obale stigao u Europu, proširio se od aristokratskih zbirki do uličnih prodavača, a početkom 20. stoljeća izgubio miris i u vrtovima i u divljini.

Sijeno kasnije suši kompoziciju i vraća je livadi. Mošus postaje topliji, smokva tiša, a krema za sunčanje ostaje kao trag ljudske kože među biljkama koje kao da čekaju svoj olfaktorni povratak.

Monkeyflower nije parfem realističnog cvijeta koji možeš danas pomirisati. To je izgubljeni mošus žutog cvijeta, uz smokvu, kamilicu, sijeno i kremu za sunčanje — rekonstrukcija mirisa kojeg se priroda odrekla bez objašnjenja.