White Blood

Bijeli cvijet ovdje nije ukras nego živo tkivo pod pritiskom. L'ENTROPISTE White Blood zamišlja njegovu skrivenu tekućinu — blijedu, gustu i tihu — pa cvjetnost pretvara u nešto između latice, soka i kože.

Bergamot i papar otvaraju površinu kratkim bljeskom, dok karambola unosi prozračnu, kiselkasto-vodenu neobičnost. Nema klasičnog voćnog veselja; početak više nalikuje svjetlu koje se prelama kroz opal nego zdjeli svježeg voća.

Bertrand Duchaufour u sredini spaja lotos i tiare. Lotos drži kompoziciju vodenom i gotovo prozirnom, a tiare joj daje kremastu putenost. Cvijet se čas čini čvrstim, čas tekućim, kao da se latica rastapa pa ponovno sastavlja pred nosom.

Mošus i ambergris zatim stvaraju blijedu, slanu toplinu. Vetiver ispod njih povlači tanku suhu liniju i sprječava da bijela mekoća postane sapunasta ili bezoblična. Na koži se nijanse pomiču polako, više poput promjene sjaja nego urednih faza.

White Blood nije jednostavan miris čistog rublja, niti raskošni solarni buket. Ako voliš da cvijet odmah kaže što je i gdje mu je stabljika, ova apstraktna tekstura mogla bi te zbuniti. Duchaufour namjerno ostavlja granicu između flore i tijela mutnom.

Najpreciznija slika dolazi u završnici: tiare je još tu, ali više ne znaš mirišeš li laticu, mliječni sok iz njezine stabljike ili sol koja je ostala na toploj koži. To je bijela boja s pulsom.