Danas sam se sjetio onoga što dolazi poslije.
Sjetio sam se svog izgubljenog žara… studenih, prosinaca.
Dok su se drugi pripremali za hladnoću, ona je već bila oko mene. A kad su se pripremali za toplinu, ja sam je još uvijek pokušavao uhvatiti. U žalovanju.
Nisam bio kod kuće, nisam bio prisutan tada i tamo.
…kad posjetim ta stara mjesta, koračam nježnije po našim korijenima…
…toliko toga smo još imali za reći.
Ali ja sam dugo bio dijete. Znam da bi rekla kako to i nije tako loše.
Prošlo je. More tame je došlo poslije. Proći će i to.
Ja sam sin najbjeljeg cvijeta i najcrnijeg lišća. Ja sam napušteni dom koji traži izgubljene ključeve.
Dopuštam svjetlu koje si ostavila u meni da slobodno gori.
I zahvaljujem ti.